Index:
CANIS FAMILIARIS
PASTIRSKI PSI ČUVARI STADA
TORNJAK
LITERATURA I IZVORI

CANIS FAMILIARIS

Nekada je davno bilo mnogo manje bitno kojoj pasmini pas pripada. Od primarne je važnosti bilo da posjeduje potrebne osobine za obavljanje određenih zadataka i tako bude na pomoć ljudima. Tadašnji su psi uglavnom bili radni psi. Neki od njih korišteni u lovu, neki u ratovanju, za zaštitu, za vuču, ali i neki samo kao pratioci aristokracije. Bio je to razvojni proces uslijed različitih potreba, kultura i vjerovanja koji je rezultirao brojnim pasminama posve različitih morfoloških obilježja. Procjenjuje se da danas u svijetu postoji oko 400 sasvim različitih pasmina koje se posve razlikuju i morfološki i u veličini, odnosno masi koja se kreće od 2 pa sve do 80 kg. Za neke pasmine pronađeni su dokazi koji govore o njihovom antičkom, odnosno prastarom porijeklu, ali najveći broj njih je stvoren krajem 18. i tijekom 19. stoljeća hibridizacijom. Međutim, i tim vrlo starim pasminama poput npr. greyhounda, pekinezera ili tibetanskog mastifa teško je, gotovo nemoguće sasvim precizno odrediti postanak i razvoj, dok su pak mnoge novije pasmine stvorene upravo hibridizacijom, odnosno križanjem već tada postojećih pasmina, a neke od njih čak nose i ime svojih stvaraoca poput npr. doberman (Louis Doberman), Jack Russell terrier (John Russell) ili Bedlington, odnosno Rothbury terrier (Lord Rothbury).

Vratimo li se još malo dalje u prošlost, tragom naše vlastite povijesti i porijekla, arheološke nam iskopine pružaju dokaz o tome da je u određenom trenutku pas postao prisutna i nezaobilazna činjenica. Trenutno se najstariji nalaz domaćeg psa sastoji od čeljusti pronađene u grobu kod Oberkassela u Njemačkoj koji datira iz razdoblja kasnog paleolitika, prema procjenama 14.000 godina prije Krista, odnosno prije novog doba te iskopine u Izraelu koje datiraju iz nešto ranijeg razdoblja koje se naziva epipaleolitik, unatrag 12.000 godina prije Krista. Međutim, mnoga istraživanja koja se bave pitanjem domestifikacije psa još uvijek pokušavaju doći do odgovora kako, kada i gdje je ona zapravo počela. Danas je opće prihvačeno mišljenje da su psi potomci evroazijskog sivog vuka (Canis Lupus) te da simbioza čovjeka i psa datira od unazad najmanje 15.000 godina. Međutim, točnije postoje tri teze koje se uzimaju kao polazište. Najraširenija uzima sivog vuka kao divljeg pretka domaćeg psa. Prema drugoj sivi vuk je samo djelomično predak križan sa šakalom (Canis mesomelas, Canis aureus, Canis simensis, Canis adustus) i kojotom (Canis latrans). Prema trećoj mogući predak je tip divljeg psa sličan onima koji se danas klasificiraju kao primitivni, odnosno iskonski domaći psi poput Pjevajućeg psa Nove Gvineje (Canis familiaris hallstromi), Australskog dinga (Canis familiaris dingo), azijskog (Cuon alpinus) i afričkog (Lycaon pictus) divljeg psa. Isto tako neka novija istraživanja mitohondrijskog DNA i haplogrupa ukazuju na to da je proces razdvajanja psa i vuka mogao početi čak i mnogo ranije, prije cca. 135.000 godina. No, iako su psi veoma slični vukovima, neka istraživanja navode i određeni broj morfoloških dokaza koje nemaju mnogo veze sa vučjim, iako molekularna genetika kontinuirano podupire upravo vučje porijeklo psa. U svakom slučaju, iako se još sa sigurnošću ne može govoriti o tome potječu li psi zaista od vuka ili nekog pra-psa, posve je jasno da niti jedna životinja nije ostvarila tako blizak odnos sa čovjekom kao pas te da je bez obzira na njegovo davno porijeklo, današnji domaći pas evolucijski zasebna vrsta - canis familiaris.

Iako čak još i danas mnogi doživaljavaju pse kao opasne i prljave životinje, nosioce najrazličitijih zaraznih bolesti, uglavnom kao niža poludivlja bića kojima nije mjesto pored čovjeka, mnogi arheolozi, antropolozi, etolozi, biolozi, genetičari svojim radom upravo u tom području potvrđuju da pseća evolucija ništa manje nego ljudska zaslužuje pažnju i divljenje. Što iz neznanja, netočne ili površne informiranosti ili općenito pomanjkanja želje i volje za istinom, mnogi još uvijek vide u psu samo jednu donekle pripitomljenu zvijer, pritom se uglavnom referirajući na isto tako nepravedno omraženog vuka. Međutim i sam vuk, odnosno njegova inteligencija, osobnost, način komunikacije u čoporu kao i ponašanje u susretu sa ljudima govore o jednoj prije svega fanscinantnoj životinji vrijednoj divljenja. Jedna je tako i notorna zabluda koja vuće svoje korijene upravo iz takvih iskrivljenih predodžbi, što veći pas to jači predatorski nagon. Prema tome bi svi veliki psi, uzmimo npr. čuvare stada, trebali biti iskonski predatori ili iskrivljeno krvoloci. Samo istina je da upravo čuvari stada imaju vrlo slabo izražen predatorski obrazac ponašanja, dok je kod ovčara poput graničarskog kolija ili lovačkih pasmina poput retrivera on znatno više izražen, između ostaloga kod njih je u radu i poželjan. No, isto tako to tipično vrebanje, prikradanje, proganjanje, hvatanje, ugrizi kao predatorski nagoni posve se pogrešno dovode u vezu sa agresivnim ili krvoločnim, kako kod psa, tako i kod vuka. Osim toga, pored određene fizionomije, gustoće dlake, težine i visine psa, određeni stupanj takvih urođenih motoričkih obrazaca upravo je i razlog klasifikacije koju danas nazivamo određena radna, odnosno upotebna svojstva određenih pasmina. Tako npr. dok će jedan retriver ili graničarski koli energično skakutati uokolo donoseći bačenu lopticu i dvadeset puta za redom, jedan će čuvar stada to učiniti eventualno dva puta, a treći puta će se nezainteresirano ispružiti na travi i eventulano baciti pogled na kotrljajući predmet. Njima je esencijalno čuvanje energije za obavljanje drugačijih zadataka. No, na pojavu bilo kojeg uljeza, radilo se tu o vuku, kojotu, strancu, drugom psu ili tek ježu u prolazu, nema budnijih, agilnijih, odlučnijih i spremnijih pasa da otjeraju uljeza. Razlog takvih različitih reakcija sigurno ne leži u stupnju inteligencije, odgojenosti, neposlušnosti ili tvrdoglavnosti psa, nego u njegovoj prirodi.

Doduše pozitivan, ali uglavnom površan i neobjektivan opis pasmina koje srećemo na svakom koraku, jedan je također dobar pokazatelj kako dolazi do iskrivljenih predodžbi. Gotovo svi ti opisi se svode na isto: iznimno inteligentni, odani, dragi, prijateljski raspoloženi, naklonjeni djeci, senzibilni, uz malo truda lako odgojivi, idelani obiteljski psi. Sasvim svejedno o kojoj pasmini je riječ. Dakle razlike su, zaključujemo, uglavnom eksterijerne. Zatim najednom dolazi do promjena u ponašanju i konstatacije kako se pas ponaša čudno, neprimjereno ili čak i abnormalno. Međutim bliže istini je da pas nije niti čudan, niti neprimjeren niti abnormalan. Pas se samo nalazi ili u pogrešnom okruženju ili u pogrešnim rukama ili oboje i to upravo radi površne i nepotpune slike koja se servira vlasnicima određenih pasmina. Tužna je činjenica da se vrlo često prilikom nabavke psa ljudi nađu u situaciji sličnoj kao prilikom kupovine u velikoj robnoj kući raznovrsnog i bogatog asortimana. Sa svih strana vrište markentiški slogani i mame privlačno upakirani prozvodi. Mnogi od njih u pravilu sadrže etikete i uputstva za upotrebu. Neki imaju i garancije, rabate, a često i mogućnost vraćanja ili zamjene. Međutim, pas nije pulover od kašmira, ukras ili aparat za kavu. U biološkom smislu pas je biće kao i čovjek. Vrsta koja svoje morfološke, fiziološke i ekološke osobine prenosi na potomstvo. Posjeduje sposobnost razmišljanja, učenja, osjećaja i komunikacije, ali i urođene nagone te kao što i unutar svake populacije postoje individulane razlike tako je i psu neophodno pristupiti i kao biološkoj cjelini i kao individui.

Sve od lakih štiva posvećenih određenoj pasmini, preko desetljećima promatranog i analiziranog ponašanja određene grupacije pasa, tema koje se bave isključivo njegom, prehranom, odgojem i školovanjem, pa sve do porijekla i genetike pasa općenito, u mnoštvu danas lako dostupne literature izbor je više nego raznolik i širok. Osobno, naše omiljene teme su čuvari stada, vukovi i genetika psa, literatura koja pruža uvid u to koliko je neophodno uzeti u obzir različite aspekte prije nego što bi se uopće mogla dobiti realna i objektivna predodžba, bilo da se radi o vlasnicima, uzgajivačima ili tek pasivnim promatračima, bilo da se radi o vukovima, psima križancima ili određenim psećim pasminama. Koliko god je to ponekad teško, ali tek posve uklonivši emocije ostavljajući prostor samo golim činjenicama moguće je ispravno razumjeti zašto je pas ponekad doista samo pas, a zašto je ponekad i više od toga. Tako je primjerice ponekad možda nekome teško prihvatiti opservacije poput zašto npr. radni psi ne bi trebali biti silom gurani u kalup kućnih ljubimaca. Ili npr. uzeti u obzir činjenicu da niti jedna pasmina ne može biti stoljećima stara i nepromjenjena u smislu nepromjenjenog genetskog niza, ili da je izričito vezivanje izraza "čistokrvni pas" za umjetnu selekciju, zanemarujući onu prirodnu, samo po sebi zapravo biloški nonsens, ili zašto je uzgojna selekcija primarno prema eksterijernim odlikama najveća pogreška modernog uzgoja pasa. Isto tako uzeti u obzir i sve prisutniju pojavu vrlo subjektivnog i emotivnog promatranja vlastitog psa uslijed čega dolazi do pripisivanja nekih iznimnih karakteristika kako pojedinom psu, tako čak i čitavoj pasmini dopuštajući da zapravo mašta prevlada nad stvarnim zapažnjima. Ili se npr. zamisliti nad rezultatima prema kojima je agresija prema ljudima koja uključuje napad i ugriz češća kod modernih pasa nego kod divljih kanida te češća od strane mužjaka nego ženki, ili zašto je faktor čovjek upravo razlog nekih ekstremnih devijacija u ponašanju modernog psa. Ili zbog čega je klasifikacija određenih pasmina prema stupnju inteligencije puna nelogičnosti i kontradiktornosti, uzme li se u obzir koliko ima vrsta inteligencije te koliko se psi razlikuju u svojim urođenim sklonostima koje uvelike određuju način pristupa rješavanju određenih zadataka. Dakle takvim i mnogim drugim opservacijama kojima prethode desetljeća, pa u određenoj domeni i stoljeća istraživanja, nemoguće je jednostavno "pokazati leđa", pa čak i onda kada se radi o akademskom i naizgled dosadnom i suhoparnom pristupu, ali zato i nepristranom, baziranom izričito na činjenicama. A upravo bi si takav objektivan pristup morali dozvoliti ne samo i svi zaljubljenici u pse, nego i svi oni koji osjećaju većinom bezrazložnu odbojnost, paničan strah ili gadljivost prema psima i tako prvenstveno sebi pruže priliku da stvarna slika prevalada nad onom umišljenom, da mitove i iskrivljene predodžbe koje prate pseću vrstu zamjene razum i objektivnost.

PASTIRSKI PSI ČUVARI STADA

"Poštuj svog zaštitnika stada, ako želiš da ti ovce žive u miru!" - Sokrat o psima svog vremena (470 - 399 g. prije Krista)

Istraživanja i studije o pastirskim psima čuvarima stada

RADNI PSI

Pastirski psi čuvari stada zaokupljaju pažnju znanstvenika, posebice biologa već desetljećima.
Provedena su brojna istraživanja, opsežne i deducirane studije od kojih su neke trajale i po dvadesetak godina, a svaka od tih studija u konačnici je vodila istim rezultatima o bilo kojoj pasmini pastirskih pasa da se radilo. Takva istraživanja objedinjavala su sve potrebne elemente kao što su vrijeme kao jedan od ključnih faktora, brojnost uzoraka istraživanja odnosno brojnost pasmina koje spadaju u grupu pastirskih pasa čuvara stada.

Tako je u periodu između 1977 - 1990 godine u Sjedinjenim Američkim Državama provedeno opsežno proučavanje koje je uključivalo više od 1400 pastirskih pasa smještenih na ovčarskim farmama i rančevima diljem zemlje. Prvi štenci su uvezeni iz matičnih zemalja Mađarske, Austrije, Švicarske, Francuske, Italije, Jugoslavije, Portugala i Španjolske.

U sklopu tog dugotrajnog istraživanja i promatranja provedeno je i jedno kraće istraživanje od 3 godine pod okriljem U.S. Department of Agriculture`s Science and Education Administration koje je uključivalo proučavanje prirođenih svojstava graničarskih kolija i čuvara stada. Radilo se od 6 kolija i 10 čuvara stada koji su svi rođeni u matičnim zemljama, nasumice izabrani i trasportirani u SAD prije navršenih osam tjedana. Odmah potom smješteni u za tu svrhu pripremljen prostran i ograđeni prostor Instituta te pušteni da se razvijaju spontatno bez prisustva ovaca. Radilo se o 4 maremana, 4 šarplaninca i 2 kangala.
Već na uzrastu od 10 mjeseci postalo je očito da se Graničarski koiji temperamentom i karakterom značajno razlikuju od ovih 10 čuvara stada, dok između samih čuvara stada nije bilo nikakve primjetne razlike. Graničarski koliji su već na tom uzrastu počeli pokazivati svoje karakteristično vrebanje pogledom, prikradanje, te su počeli tjerati i okupljati jedan drugoga, dok su se pastirci igrali jedan sa drugim potpuno ignorirajući Kolije te ne pokazujući ništa od ovog ponašanja prisutnog kod Kolija.

Drs. Green i Woodruff 1988. godine objavili su rezultate jedne druge studije koja se bazirala na proučavanju 763 pasa različitih pasmina pastirskih pasa čuvara stada i njihovih križanaca uključujući i same izvještaje njihovih vlasnika, sveukupno cca. 400 vlasnika. Praćenje i proučavanje trajalo je 18 godina. Zaključak je bio sljedeći:

• radi se o smirenim životinjama koje se kreću polako između stada izbjegavajući da uznemire stado
• rad koji se tiće zaštite popraćen je lajanjem, režanjem i zauzimanjem stava
• pokazalo se da većinom ovi psi imaju nesto bolje razvijen njuh, vid i sluh od prosjeka, kao i da su senzibilni na raspoloženje stada
• psi su koji vole red i predvidljivost nešto više od prosjeka, a svako narušavanje tog reda je podražaj njihovom protektivnom nagonu
• čuvari stada često uključuju u zaštitu osim stada i predmet koji se nalazi u blizini kao i onaj teritorij koje vlasnik uopće nema na umu kao objekt tog protektivnog nagona
• pošto su pastirski psi čuvari stada općenito mirne životinje metabolizam im je sporiji, stoga jednu nešto manje od prosjeka i značajno manje troše energije nego ovčarski psi
• čuvari stada se raduju susretu sa svojim vlasnicima, ali ne u smislu velike podložnosti niti dodvoravanja, niti će njihovo raspoloženje ovisiti o vlasnikovoj pažnji i naklonosti što u potpunosti odgovara njihovim karakteristikama samouvjerenih, neovisnih i samostalnih pasa kao i sklonost samostalnom donošenju odluka
• čuvari stada će prema nepoznatim ljudima reagirati u domeni zahtjeva vlasnika, iako su reakcije prema strancima u određenoj mjeri i genetska komponenta njihovog karaktera na koju utjeću instikti i koja često ne može biti previše moderirana od strane vlasnika
• većina mužjaka, a i ženki obilježava češće od prosjeka teritorij urinom što djeluje kao kemijska poruka grabežljivcima kao i ostalim psima da je teritorij zauzet i limitiran
• iako će ponekad i spavati sa stadom, obično zadržavaju određenu kraću distancu od stada
• danju uglavnom odmaraju u blizini stada, ili na povišenom mjestu te povremeno patrolirajući pašnjak
• veći postotak njih je pokazao značajnu budnost tokom noći nego za dana kada mnogo aktivnije patroliraju pašnjakom, a oni koji su tokom noći smješteni u dvorištu mogu biti problem i ukućanima kao i susjedima radi glasnog i prodornog lajanja tijekom noći
• pokazalo se da mnogi od njih neće biti u stanju povremeno boraviti u kući sa vlasnikom/obitelji, a povremeno čuvati stado negdje na pašnjaku, a pogotovo kada se radi o mladom psu kojem će sa ljudima biti mnogo zabavnije, nego sa stadom
• izmjenjivanje ili selenje zrelih pasa od stada do stada mogu i često hoće negativno utjecati na njihove sposobnosti, prvenstveno radi vezanosti na određeno stado zbog čega je i neophodno da malo štene bude zarano socijalizirano i privikavano na stado koje će u budućnosti čuvati, pošto se time stvara socijalna veza između psa i stada kao i ona između psa i njegovog vlasnika
• također i psi koji su navikli raditi na manjem seoskom imanju neće kasnije moći raditi optimalno na prostranom planinskom pašnjaku: pri tom je naglasak na riječ optimalno
• čuvar stada će biti neprijateljski nastrojeni prema svakom uljezu ili nepoznatom psu koji se približi teritoriju gdje on boravi
• nešto kasnije studije su utvrdile da su sterilizirani / kastrirani psi bili nešto efikasniji pošto nisu bili uznemiravani hormonalnim promjena i ciklusima

Pastirski psi čuvari stada spadaju među najstarije odnosno antičke pasmine. Smatra se da je čuvanje stada zapravo jedna od prvih zadaća koju su obavljali prvi domestificirani psi, a pretpostavlja se da su prvi domestificirani psi nastali na podučjima srednjeg istoga i Azije što nije iznenađujuće uzme li se u obzir da su današnje farmske životinje domestificirane upravo u tim područjima. Povijest tih pasa referencira se na najranije civilizacije formirane u Siriji, Mezopotomiji, Sumeriji i Kurdistanu, geografska područja koja se danas nalaze u Turskoj, Iranu i Iraku. Crteži pronađeni u tim područjima koji datiraju iz vremena prije i poslije Krista portretiraju pastire, njihova stada i pse koji su veoma slični današnjim psima čuvarima stada. Istraživanja su naime pokazala da se nastanak i povijest pasa koji su čuvali stada vrlo vjerojatno odvijala paraleno sa začecima ovčarstva. U antičkoj su Perziji čak postojali i zakoni prema kojima je namjena pasa čuvara stada bila isključivo zaštita ovaca i obiteljskog ognjišta.

Mnoge pasmine čuvara stada osnovne su bijele boje krzna. To može biti rezultat selektivnog uzgoja pošto se bijeli psi stapaju sa bjelinom ovaca te je predatoru bilo teško razaznati radi li se o psu ili ovci, iako sa druge strane razlog može biti i posve estetski. Bijeli psu su oduvijek imali posebno mjesto u mitovima, folkloru i tradiciji. Tako su primjerice babilonski proroci vjerovali ako bijeli pas kroči u hram, hram će trajati vječno, a ako pak kroči crveni bogovi će ga napustiti. Neki opet vjeruju da je različitost u boji krzna između ovih pasa ipak nastala kao rezultat selekcije prema vrsti stoke koju su određeni psi čuvali.

Pastirski psi odaju dojam naizgled prilično nezainteresiranih i nepokretnih životinja, ponekad je takvo njihovo ponašanje u tolikoj mjeri izraženo da su čak i sami pastiri, oni nedovoljno upučeni, znali izvještavati o tome kako ti psi ništa ne rade nego samo po čitave dane leže i spavaju ne pokazujući gotovo nikakav interes za stado uz koje borave. Međutim, najveći dio zadaće jednog pastirskog psa uglavnom se i sastoji u tome da bude prisutan. Noć je kada ti psi postaju značajno aktivniji nego danju jer upravo noću postoji najveća opasnost od prikradanja i upadica uljeza. No, njihova aktivnost ovisi i o tome da li "njuše" moguću opasnost u blizini. U svakom slučaju pravi pokazatelj njihove dobro obavljene zadaće broj je ubijenih jedinki u stadu. Ovdje se međutim također mora voditi računa i o tome da stado štiti prikladan broj pasa s obzirom na veličinu stada, da psi moraju biti dovoljno sazreli da bi bili dorasli toj zadaći, da se negdje u blizini ne tjera koja ženka ukoliko psi nisu kastrirani te da psi nisu možda negdje ozlijeđeni. U krajnjem slučaju efikasnost može biti slaba ili čak nikakva ako se radi o psima koji doduše spadaju u skupinu čuvara stada, ali je genetski potencijal u uzgoju te krvne linije negdje izblijedio.

PRISTUP ODGOJU

U perodu između 4 mjeseca pa do 3 godine štene pastirskog psa proći će mnoge promjene i u veličini, ponašanju i zrelosti. Fizički razvoj pastirskih pasa, naročito u visinu, traje negdje do 18 mjeseca života, ali njihovo se okrupnjivanje nastavlja sve do 3 godine pa i kasnije. Općenito su svi pastirski psi drage, smirene i nježne životinje unutar svoje obitelji, međutim bez obzira na te posve prirodne i očekivane karakteristike koje vrijede za svakog psa, čuvari stada ipak posjeduju određenu komponentu agresivnosti u svojoj prirodi što je također prirodna i očekivana komponenta njihovog karaktera uvjetovana prirodom posla koji su ti psi stotinama godinama obavljali. Tako su vrlo česti primjeri neiskusnih vlasnika koji su nabavljali pastirske pse od uzgajivača koji su tvrdili da su pastirski psi iznimno emocionalni i senzibilni psi kojima ne treba specijalna obuka, jer oni istinktivno shvaćaju sve što se od njih očekuje, što svakako nije netočno, samo što su nekako zaboravili napomenuti i činjenicu da su takve karakteristike samo jedan dijelić karaktera i temperamenta ovih pasa.

Pastirski psi čuvari stada nisu tipični obiteljski psi niti ih je poželjno predstavljati u kontekstu kućnih ljubimaca. No, ukoliko se već nabavljaju kao kućni ljubimci nekoliko stvari treba imati na umu. Ponovno uvjetovano poslom kojeg su obavljali, prostranstvima na kojima su obitavali i načinom života kojeg su vodili uz stada i pastire, jedna od karakteristika ovih pasa je i sklonost lutanjima. To su veliki i moćni psi kojima nije problem preskočiti ogradu niti od dva metra, stoga ograda mora biti visoka i stabilna ukoliko će ovi psi boraviti pretežno u dvorištu. Vezivanje ovih pasa na lanac nikako nije preporučljivo. Čuvari stada psi su prostranstva kod kojih vezivanje i trajno sputavanje izaziva frustracije, a krajni rezultat samo može biti pas kojeg više neće biti moguće kontrolirati.

Također treba imati na umu da svaki pas može i hoće pokazati dominaciju, a pogotovo je to izraženo kod ovakvih pasa. Životinje su inteligentna bića i vrlo lako nanjuše ljudske slabosti, a ovdje se radi o psima koji će kada odrastu težiti 50 kg i više, imati velike zube, snažan ugriz i čvrst karakter. Stoga mjesto jednog takvog psa u "kućnoj" hijerahiji mora biti jasno određeno te održavano tokom njegovog čitavog života. Međutim, uspostavljanje vodstva i nametanje kao vođe od strane vlasnika neće biti postignuto udarcima i okrutnošću. Takav način odgoja samo može izazavati velike deformacije u karakteru psa, ali isto tako jednom ovakvom štenetu i mladom psu u pubertetu ne smije biti nikada dopušteno da pobijedi u konfrotaciji sa vlasnikom ili da odbije poslušnost.

Psi čuvari stada poštuju prvenstvno alfu, dakle osobnost u tipu prirodnog vođe koji je dominantniji nego što su oni sami. Čak i dobro odgojen odrasli pastirski pas koje u potpunosti pod kontrolom vlasnika može s vremena na vrijeme pokušati izazvati vlasnikov autoritet, iako takvi pokušaji nikada neće biti toliko ozbiljni ukoliko je hijerarhija od samog početka uspostavljena kako treba. Jedna je od veoma bitnih stvari u odgoju također naučiti štene od prvog dana da je vlasnik taj koji kontrolira hranu. Vlasniku mora biti dopušteno da se približi hrani svog psa ili da je uzme bez da očekuje da će pas negodovati ili ga napasti. Svaka tvrdnja surprotna ovoj smatra se veoma nezrelom i krajnje neodgovornom i opasnom po vlasnika jednog ovakvog moćnog psa, pogotovo ukoliko u obitelji postoje i djeca. A pravi je test uspostavljenog hijerarhijskog odnosa svježa teleća kost. Pseći instikt da zaštiti hranu, a posebno kost veoma je snažan i na žalost kod mnogih vlasnika olako shvaćen. Stoga je strogo preporučljivo da se štene od prvog dana nauči da vlasniku može vjerovati dok mu daje i uzima hranu, kost ili igračku. Ispravan odgoj i vrijeme posvećeno štenetu i mladom psu u pubertetu kod pastirskih pasa čuvara stada esenecijalno je za ugodan i harmoničan suživot sa njima.

O podrijetlu pastirskih pasa čuvara stada

U pse čuvare stada svrstavaju se svi psi kojima je stotinama godina prvenstvena svrha bila čuvanje i zaštita stada od divljih zvijeri i razbojnika. Tornjak također spada u tu grupu pastirskih pasa čuvara stada koji se smatraju jednim od najstarijih, odnosno jednima od prvih domestificiranih pasa uopće. Za razliku od ovčarskih i govedarskih pasa koji su veoma pokretljivi psi, ali i tjelesno i suštinski neprimjereni za obranu stada, psi čuvari stada u mnogo su manjoj mjeri skloni oslobađanju energije prekomjernom pokretljivošću. Pored njihove veličine i tjelesne snage, njihova samouvjerenost, jedna određena doza ravnodušnosti prema svakodnevnim rutinama, ali i iznimno razvijeni osjećaj za protekciju, čini ih u psećoj populaciji jednom pomalo jedinstvenom cjelinom.

U modernija vremena nestajanja klasičnih oblika stočarstva i ovčeranja, posebno u područjima zapadne Evrope, mnogi su pastirski psi svoje prvobitne poslove zamjenili ponešto drugačijim oblicima upotrebe. Ovčarski i govedarski psi danas sve češće sudjeluju u sportskim natjecanjima, kao što je agility ili se obučavaju kao psi spasioci u traženju unesrećenih osoba pod ruševinama ili u snijegu. Nasuprot takvoj upotrebi, psi čuvari stada niti prema svojim fizičkim, niti prema svojim karakternim svojstvima nisu pogodni za takve vrste obuka. Iako postoje pojedini samostalni projekti u kojima su neki od tih pasa pokazali određene razultate kao vodići slijepih ili kao spasioci u traženju unesrećenih, realno gledajući radi se o jednom zanemarivo malom postotku. Međutim, tradicionalni oblici stočarstva i ovčarstva ipak su se u mnogim zemljama i dalje zadržali, a stočari, odnosno ovčari i dalje trpe prilično visoke godišnje gubitke uslijed napada vukova, kojota, divljih mački ili medvjeda. S obzirom na konstantan rast svjetskog stanovništva, prirodno stanište divljih zvijeri se sve više sužava, a mnoge od njih su u tolikoj mjeri izlovljene da im prijeti potpuno nestajanje sa lica zemlje. Da bi se koliko toliko uspjela spasiti i održati njihova populacija, kao i njihovo prirodno stanište, u mnogim zemljama su uvedeni zakoni o zabrani njihovog ubijanja koji su definirani visokim novčanim kaznama. A u sklopu tih zakona mnoge zemlje kao što su USA, Kanada, Španjolska, Norveška, Argentina, Portugal, Hrvatska, Slovačka, Francuska uvode projekte zaštite divljih zvijeri i kroz upotrebu pasa čuvara stada. Putem pojedinih državnih i privatnih donacija radi se na tome da se osigura dostatna prehrana divljih zvijeri, posebno u zimskim mjesecima, a stado koje je s obzirom na svoju veličinu zaštićeno dovoljnim brojem ovakvih pasa rijetko kada će biti meta njihovog napada.

O putu razvoja i nastanka tornjaka, gledamo li unazad nekoliko tisuća godina, jednako je teško govoriti i sa sigurnošću tvrdjeti kao i za bilo koju pasminu koja danas spada u grupu pastirskih pasa čuvara stada.

Za svakog od psa iz ove grupe postoje brojne pretpostavke, teze i teorije, pa tako npr. obično kada se govori o pastirskim psima i njihovom podrijetlu ti psi se spominju u kontekstu tibetanske doge, odnosno mastifa. Međutim, u današnje vrijeme se sve više govori i o tezama prema kojima mnogi od tih pasa namaju mnogo veze sa psima Tibeta, pogotovo oni koji nemaju u tolikoj mjeri široke i masivne glave, a posebice čija je osnovna boja krzna bijela. Do sada još uvijek nisu pronađeni sigurni dokazi o njihovoj međuvezi i uglavnom se zaključci većinom svode na pretpostavke, ali kako je to jedna od prvih postavljenih teorija još u 19. stoljeću ona se i danas još uvijek vrlo često uzima kao polazište. Tako na primjer neki smatraju da je pirenejski planinski pas direktan potomak vuka sa toga područja, drugi da vuće korijene od tibetanskog mastifa, a treći pak da mu je predak neka danas izumrla forma psa koja u svakom slučaju nije vezana za podrijetlo i nastanak tibet mastifa. A upravo ta teza se proteže i dalje pogotovo kada se govori o pretežno bijelim psima prema kojoj svi bijeli/svijetli psi koji spadaju u ovu grupu potjeću zapravo od istog psa.

Tibetanski se mastif još i danas smatra najzagonetnijom pasminom svijeta. Izvorno dolazi sa područja Himalaja koje je osim što je veoma udaljeno, bilo mistično i zatvoreno prema vanjskom svijetu. Postoje izvještaji ponekih avanturista koji datiraju iz vremena prije i poslije Krista, a koji su uspjeli proputovati te krajeve u to doba te koji uglavnom sporadično spominju pse, duge, crne dlake, nevjerojatne veličine i strašne oštrine koji su čuvali stada i nastambe lokalnog stanovništva. Kao jedan od najpouzdanijih opisa uzimaju se kasniji izvještaji Marka Pola, ali iz njegovih opisa nije posve jasno da li je primarna upotreba ovih pasa bila u lovu ili u zaštiti od divljih zvjeri. Danas je međutim jasno da i tibet mastif bez sumnje pripada prvenstveno u pastirske pse čuvare stada, ali kod kojeg se može uočiti jedan prilično izrađen nagon za lovom koji je ujedno prilično atipičan za čuvare stada, pogotovo uzme li se u obzir njegova kurpulentnost. Još u 19. st. mnogima nije bilo poznato postojanje ovih pasa, a sve do 70tih godina 20. st. gotovo da ih nije bilo u Europi. O njegovom podrijetlu postoje danas mnoge teze i pretpostavke, ali čvrstih dokaza nema. Neki se tako pozivaju na asirijske reljefe prema kojima svi mastifi imaju jednog zajdničkog pretka pa tako i Do Khyi (org. ime u domovini), a neki smatraju da se tibet mastif ne može ubrajati u skupinu mastifa - naime početkom 20. st. bilo je uobičajeno sve velike pse nazivati mastifima. U svakom slučaju arheloška istraživanja podupiru tezu prema kojoj ti psi već tisućama godina žive u podnožjima Himalaja.

S druge strane daleko od Himalaja dosadašnja su istraživanja pokazala da su se prvi pastirski psi koji su čuvali stada pojavili u periodu prije 4000 - 5000 godina, a arheološka nalazišta područje nastanka ograničavaju na Mezopotamiju. No, poznato je da su prije svog dolaska u Mezopotamiju Sumerani već imali pastirskog psa sličnog današnjim čuvarima stada i to svijetlog krzna. Pošto se smatra da su upravo Sumerani svojim dolaskom sa sobom donjeli i za to vrijeme visoko razvijenu kulturu, kao logična pretpostavka uzima se da su sa sobom doveli i te pse koji su narednim stoljećima i u Mezopotamiji bili korišteni za zaštitu stada. Kasnijim upadicama drugih naroda, ratovanjima i konstantnim seobama nomada ti su se psi proširili i na druga područja. Tako se sa priličnom sigurnošću pretpostavlja na primjer da su Armenci sa sobom poveli jednog takvog psa prema istoku od kojeg je tokom narednih stoljeća nastao današnji kavkaski ovčar, dok su drugi pak krenuli uzduž obale sredozemlja gdje su danas uvelike zastupljeni upravo pretežno svijetli ili bijeli psi kod kojih se još i danas osim radno-upotrebnih karakteristika može zamjetiti sličnost i u kvaliteti i obojanosti krzna.

Tako na primjer kada se polazi samo od eksterijera, odnosno same obojanosti krzna neki dolaze do zaključka da su i kod onih pretežno bijelih pasa narančaste, bež, žučkaste oznake veoma česte kod primjerince pirenejskih planinskih pasa, pa čak i kod maremana, kao i kod pastirskih pasa sa Tatra, a kod ovih posljednjih pogotovo onih izvornih sa planine još je i danas prisutna i šareno - pločasta obojanost te ih se tu dovodi u vezu sa karakačancem, kao i općenito sa starim formama pasa koji se grupiraju kao stari psi Karpata, iako je današnjim standardom primjerice propisano da Tatra - poljski ovčar mora biti potpuno bijelog krzna. Nasuprot tome kod slovačkog čuvača su u standardu dozvoljeni bež ili žuti obojani rubovi ušiju. Iako obje pasmine i slovački čuvač i poljski ovčar Tatra izvorno dolaze sa planine Tatra danas se govori o dvije zasebne pasmine dva zasebna standarda. Slično je i sa oblikom lubanje. Tako je primjerice maremano standardiziran kao pas lupoidne lubanje, iako se i danas u pasmini javljaju molosoidne forme. Također i pitanje imena zna biti nejasno. Sa jedne strane se smatra da je primjerice Kuvač direktan potomak sumerskih pasa jer u starim sumerskim zapisima stoji riječ kuassa koja je prevedena kao pas i konj, a sa sruge strane da je kuvač u Mađarsku došao sa Kumanima te da ime dolazi od turske riječi kawacz sto znači naoružani čuvar, a na arapskom zaštitnik, strijelac, čuvar.

Međutim, bez obzira na tamnu ili svijetlu obojanost krzna, oblik lubanje, građu kostura ili trenutačno prevladavajuću tezu, ono što besprijeporno još i danas povezuje sve te pse, danas pasmine, prvenstveno je njihova starost, karakter, temperament te njihova radna svojstva i upotrebne vrijednosti. Naravno uslijed modernog uzgoja gdje se danas više ne stavlja toliko naglasak na takve vrijednosti dolazi do promjena i odstupanja od izvornosti, ali s druge strane čini se da se ona srećom ipak u pojedinim regijama uspjela sačuvati.

Pastirski psi:

u skupinu pastirskih pasa svrstavaju se psi kojima je izvorna namjena bila vezana uz rad sa stočarima, odnosno pastirima i njihovim stadima. Prema svojim radnim i karakternim svojstvima pastirski psi se dijele na ovčarske i govedarske pse i pse čuvare stada.(gruba podjela)

Ovčarski i govedarski psi:

ovčarski i govedarski psi su temperamenti, energični i agilni psi korišteni za okupljanje i upravljanje stadom. Primjeri takvih pasa su Australski ovčar (Kelpie), Australski govedarski pas, Belgijski ovčar, Bradati koli, Flandrijski govedarski pas, Graničarski koli, Hrvatski ovčar, Pirenejski ovčar, Škotski ovčar, Tibetanski terier.

Psi čuvari stada:

psi čuvari stada uglavnom su veliki i snažni psi, smireni, naizgled ravnodušni i pomalo letargični, ali neovisni, brzi i odlučni kada okolnosti to zahtjevaju, korišteni za nadgledanje i zaštitu stada od divljih zvjeri. Primjeri takvih pasa su Akbaš, Kangal, Kavkaski ovčar, Komondor, Kuvasz, Merammano Abruzzese (Abružanski), Planinski pas Estrela, Poljski ovčar Tatra, Rumunjski ovčar (Mioritik), Rumunjski ovčar (Karpatin), Srednjeazijski ovčar, Veliki pirenejski pas, Šarplaninac, Tibetanski mastif (Do Khyi), Tornjak.

Kombinirani rad ovčarskih pasa i čuvara stada smatra se najefikasnijim izborom uz stado.

TORNJAK

Karakter i temperament

Tornjaci spadaju u pastirske pse čuvare stada koji tu zadaću obavljaju i danas. No, kao i sve ostale pastirske pasmine i tornjaci se u novije vrijeme sve više koriste i kao čuvari posjeda ili se nabavljaju isključivo kao kućni ljubimci.

U svakom slučaju tornjak esencijalno nije ništa mnogo drugačiji od ostalih čuvara stada koji su stotinama godina bili selektirani i korišteni za protekciju i obranu stada, ljudi i njihovih imanja od predatora. Bez obzira na svu plemenitost i uvijetno rečeno neagresivnost tih pasa, jedan je pažljiv i umjeren pristup tornjacima naročito kao gradskim psima neophodan, prvenstveno radi samih pasa, okoline, ali i budućih, posebice neiskusnih vlasnika. Kroz mnoge kontakte, korespodencije te naše osobne susrete samo sa nekima od tih starih pasmina kao što su kuvač, veliki pirenejac, kraški ovčar, maremano i šarplaninac, mogli smo se uvjeriti da nekih veoma značajnih razlika između njih i tornjak nema.

Kao i svi pastirski psi čuvari stada i tornjaci su mirne, dobročudne i prije svega staložene i uravnotežene životinje koje vole red i harmoniju. Nježni i emotivni sa članovima obitelji, također druželjubivi i tolerantni prema strancima ukoliko su od malena ispravno socijalizirani, čak i prema nepoznatom djetetu koje im se vješa oko vrata. Međutim, isto tako i veliki, snažni, teritorijalni, samouvjereni i u određenoj mjeri neovisni psi koji postaju znatiželjni i defenzivno obrambeni ukoliko se uokolo njihovog revira počinje dešavati nešto izvan uobičajenog, također i ofenzivni ukoliko ozbiljnost situacije to zahtjeva. A upravo se zbog svih tih karakteristika smatraju najboljim izborom za čuvanje stada, posebice u područjima gdje postoji opasnost od upadica divljih kanida i drugih divljih predatora. Nagon za čuvanjem i zaštitom kod ovih pasa nije potrebno razvijati niti poticati, on će sigurno doći spontano sa sazrijevanjem. Međutim, pored adekvatnog odgoja, bitno je pružiti im i okruženje u kojem će njihove izvorne osobine moći doći do izražaja bez da predstavljaju smetnju za okolinu. To su psi koji neophodno zahtjevaju informiranost, dosljednost u odgoju i autoritet vlasnika jer latentna je agresivnost kod odraslih i posve sazrelih jedinki ipak u određenoj mjeri prisutna. Napuštenih, odbačenih ili pogrešno etiketiranih pasa u današnje vrijeme ima previše, a uzroci tome su vrlo često upravo pogrešna očekivanja i iskrivljene predodžbe.

Tornjaci općenito apsolutno su neodoljivi psi, posebno kao bebe, ali bebe jako brzo rastu i postaju odrasli psi u rasponu od 40 do 60 kg, ovisno ženka ili mužjak, kao što to ovisi i o genetskoj predispoziciji. Psi za koje se govori da će se u svojoj punoj zrelosti bez ustezanja suprostaviti vuku ili nekom drugom grabežljivcu, čak i mnogo jačim od njih. Što bi samo značilo da su čuvarski i zaštitnički nagoni teritorija njihovo primarno obilježje. Kao što bi se i podrazumjevalo da je jače izražen element dominantnosti jedno od općih obilježja pasmine. Naravno da unutar te dominacije postoji manje ili više dominantna jednika, manje ili više težak karakter, kao što će se pojaviti i određena plašljivost. Jednako kao što i unutar njihove generalne senziblinosti, postoji manje ili više senzibilan, nježniji ili fokusiraniji pas. Svakako da na takve razlike uopće ne treba gledati niti kao na nešto posebno negativno, niti kao posebno pozitivno. To su prije svega činjenice koje svakom budućem i vlasniku i psu mogu samo pomoći, a posebice ako se jedan takav pas želi ugurati kao kućni ljubimac u kalupe jedne gradske sredine.

Kao i sve te stare pastirske pasmine i tornjaci posjedjuju iznimnu inteligenciju i sposobnost brzog učenja, ali to nikako ne znači da će baš uvijek učiniti upravo ono što se od njih u određenom trenutku zahtjeva. To su psi koji su skloni samostalnom prosuđivanju i donošenju odluka što je i razlog neophodnosti jednog nježnog, ali čvrstog, strpljivog i ustrajnog odgoja sa velikom dozom ljubavi. U suprotonom problemi su gotovo sigurno neizbježni. Svatko tko tvrditi da je odogoj tornjaka prilično lagan posao te da čak i period puberteta tornjaci i njihovi vlasnici prođu bez nekih značajnih poteškoća pod 1. ili nikada nije sam odgojio tornjaka i prošao sa njime sve njegove faze odrastanja i sazrijevanja pod 2. ili mu je primarni cilj prodaja štenaca i veoma malo mu je stalo do toga što iz godine u godinu raste broj problematičnih tornjaka koji upravo negdje oko 2 ili 3 godine života bivaju odbačeni, ponovno udomljeni ili čak i uspavani.

Tornjaci u pravilu laju mnogo. To je sastavni dio njihove prirode i zadaće. To su psi koji će ragirati na svaki neobičan šum ili kretanje u blizini teritorija koje im je povjereno na čuvanje i lavežom će upozoravati na mogući izvor prijetnje ili opasnosti. Unutar kuće to su veoma mirni i nezahtjevni psi, ali na ovorenom veoma budni i alertni, iako često na prvi pogled uopće neće ostaviti takav dojam.

Tipične naredbe (i očekivanja) poput dođi, sjedi, lezi, k nozi, donesi - njih će često ostaviti ravnodušnim. Razlog tome nije namjerni neposluh, pa čak se ne bi moglo okarakterizirati ni kao tvrdoglavost. Razlog je što oni naprosto ne vide smisao u ispunjavanju takvih, njima prilično banalnih zahtjeva. Daleko od toga da će tako nešto a priori odbijati, dapače, brzina kojom su voljni i sposobni usvojiti "teoriju" impresivna je, ali to su psi koji su skloni daleko više od ostalih pasa prvenstveno sami odlučivati da li će, kada i što sprovesti u praksu, pogotovo u punoj zrelosti. Njihova mirnoća i naizgled potpuna nezainteresiranost prevarit će svakoga tko ne poznaje ove pse, ali u biti su to uvijek budni i spremni psi čija se transformacija iz potpune smirenosti do pune aktivnosti odvija naglo i strelovito ukoliko procjene da se radi o situaciji koja predstavlja potencijalni izvor prijetnje.

Možda će se atribut "pas iznimne inteligencije" nekome učiniti i pomalo pretjeranim, ali Tornjak je tipičan pas koji spada u grupu pastirskih pasa čuvara stada koji je stotinama godina bio čuvar, odnosno zaštitnik stada i pastira od divljih zvijeri i razbojnika. Čak i bez ikakvih dokumentacija i zapisa o njegovoj izvornoj namjeni, samo prateći plemena, kasnije narode na prostorima Azije i Evrope te njihov način života i njihove tadašnje pse govori sasvim dovoljno o genetski duboko ukorijenjenoj podlozi takvih pasa. Naravno, nekada je pojam sela i planina bio nešto drugačiji nego što je to danas, međutim, čak i danas planinska područja ostaju planinska, tvrda, neugodna, surova, posebice u zimskim mjesecima kada zapadne snijeg. Psi koji su stotinama godina radili takav jedan ozbiljan posao, koji su dugo vremena bili glavni i praktički jedini oslonac pastirima i njihovim stadima te se često našli u situacijama borbe na život ili smrt, takvi su psi morali biti i oštri i beskompromisni. Životinje, odnosno u ovom slučaju psi koji ne posjeduju jače izraženu oštrinu kao dio svog karaktera, sigurno se nikada neće postaviti na jednog vuka ili čak medvjeda, nego će se sakriti ili pobjeći glavom bez obzira.

A upravo potpuno jednako vrijedi i za njihovu inteligenciju. Pas koji nije u stanju samostalno i munjevito brzo donositi odluke sigurno ne bi dugo poživio u takvim uvijetima niti bi pastirima i njihovom blagu bio od koristi. Stoga će biti velika šteta ukoliko se takve osobine kod tornjaka razvodne sve češćim odabirom karakterno nježnijih primjeraka u uzgoju. Kontinuitet u ponavljanju izvornog obrasca reagiranja i ponašanja znak je genetske vitalnosti pasmine, pokazatelj je da izvorna pasminska obilježja još uvijek nisu narušena selekcijom primjeraka za uzgoj kod kojih su se izvorne karakteristike počele gubiti. Stoga, nije neophodno težiti pretjeranom interesu za jednom starom planinskom populacijom čuvara stada prekrasnog krzna, ali i bez njenih starih, izvornih karakternih osobina što današnji gradski način i uvijeti života zahtjevaju. To samo može dovesti do manipulacije genetskom osnovom da bi se zadovoljila ljudska sujeta. Osim toga, s obzirom na prostrane pašnjake, slobodu i nesputanost prirodnog okoliša u kojem su ti psi praktički do nedavno, a stotinama godina boravili, jedan je suburbani okoliš daleko prirodniji izbor za njih. Tokom svih promjena koje će tek još uslijediti i pratiti Tornjaka, bitno bi trebalo biti ne zaboraviti pasminu i njezine izvorne vrijednosti.


Boris & Monika Iljadica, 2001. - 2006. godine



LITERATURA I IZVORI

Livestock Protection Dogs - Selection, Care and Training
(Psi čuvari stada - Selekcija, njega i odgoj)
Orysia Dawydiak and David Sims, Alpine Blue Ribbon Books; 2nd edition, 1990., 2004.

Herdenschutzhunde - Eigenschaften, Fähigkeiten, Wesen, Verhalten
(Psi čuvari stada - Značajke, mogućnosti, suština, ponašanje)
Thomas Achim Schoke, Animal Learn Verlag; 2. Ausgabe, 1998., 2004.

Hirtenhunde - Wächter und Beschützer der Herden
(Pastirski psi - Čuvari i zaštitnici stada)
Roswita Hirsch-Reiter, Selbstverlag Miramonte, Österreich, 1998.

Herdenschutzhunde - Vom Herdenbewacher zum Familienbegleiter - Aufzucht, Haltung und Erziehung
(Psi čuvari stada - Od zaštitnika stada do obiteljskog suputnika - Uzgoj, držanje i odgoj)
Petra Krivy, Franckh-Kosmos Verlag, 2004.

Die Alten Hirtenhunde - Verstehen, Erziehen, Mit ihnen leben
(Stari pastirski psi - Razumjevanje, Odgoj, Život sa njima)
Gudrun Beckmann, Cadmos Verlag GmbH, 2002.

Hrvatski planinski pas tornjak
Ljiljana Nakić-Petrina, Šibenik, 2002.

Livestock Guarding Dogs - Protecting Sheep from Predators
(Psi čuvari stada - zaštita ovaca od predatora)

Livestock Guardian Dogs and Predators
(Psi čuvari stada i predatori)

Livestock Guardian Dogs - LGD library
(Psi čuvari stada - biblioteka)

Hunde der Hirten
(Psi pastira)

Livestock Guardian Dogs - Kelowna Alpaca Farm
(Psi čuvari stada - ranč alpaka "Kelowna")

The Lost History of the Canine Race
(Izgubljena povijest pseće vrste)
Mary Elizabeth Thurston, Andrews and McMee, 1996.

The Domestic Dog - Its Evolution, Behaviour and Interactions with People
(Domaći pas - Njegova evolucija, ponašanje i interakcije sa ljudima)
James Serpell, Cambridge University Press, 1995.

Dogs - A Starting New Understanding of Canine Origin, Behavior and Evolution
(Psi - Početak novog razumjevanja psećeg porijekla, ponašanja i evolucije)
Raymond Coppinger and Lorna Coppinger, Scribner, 2001.

Man Meets Dog
(I tako je čovjek sreo psa)
Konrad Lorenz, Routledge Classics 2002.

The Wolf - The Ecology and Behavior of an Endangered Species
(Vuk - Ekologija i ponašanje jedne ugrožene vrste)
L. David Mech, University of Minnesota Press, 1981

Der Wolf - Verhalten, Ökologie und Mythos
(Vuk - Ponašanje, ekologija i mitovi )
Erik Zimen, Franckh-Kosmos Verlag, (1977,1990, 2000) 2003.

The Wolf Almanac
Robert H. Busch, The Lyons Press, 1998.

Časopis "Svijet pasa"
Glavni urednik: međunarodni kinološki sudac Laszlo Molnar kojem se
zahvaljujemo na velikodušnom ustupanju svih izdanih brojeva.

Uzgajivači i vlasnici tornjaka
Posebno zahvaljujemo:
Dragi Budimiru
Mirjani Vasiljev
Ljiljani Nakić-Petrina
Šandoru Horvathu
Tomislavu Raiču
Evi i Haraldu Leineweber
Članovima kluba "Verein HSO e.V."
Iloni Hambitzer
Alex Huteru